Zastara prava zahtijevati ostavinu
Članak 138.
(1) Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.
(2) Prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
SUDSKA PRAKSA
__________________________________________________________________
*
Nesavjesni držalac je onaj nasljednik koji drži stvari ostavine iako zna da je netko treći (su) nasljednik, neovisno o tome što je njegovo nasljedno pravo utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. VSRH Rev 1554/1993
*
Opravdavajući reviziju tužitelji navode da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 – ZN), jer da tužitelji ne zahtijevaju ostavinu kao nasljednici svojih predaka, pa da su stoga neosnovano sudovi odbili tužbeni zahtjev zbog zastare pozivom na citirani propis. Naime, tužitelji tvrde da su tužbu podnijeli kao izvanknjižni vlasnici, pa kako su tuženici pogrešno uknjiženi kao vlasnici spornih nekretnina traže ispravak u zemljišnim knjigama. Stoga smatraju da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne ZN-a. Tužitelji nisu u pravu. U smislu čl. 144. ZN-a pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednika ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina. Sudovi su pravilno primijenili čl. 144. ZN, jer se radi o tužbi hereditatis petitis, budući tužitelji zahtijevaju ostavinu kao zakonski nasljednici od sunasljednika – tuženika. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda iz čega proizlazi: da su tužitelji i tuženici zakonski nasljednici, koja je preminula dana 31. ožujka 1947. godine, da je obim ostavinske imovine i visina njihovog nasljedničkog udjela utvrđena rješenjem o nasljeđivanju br. O-121/90 od 18. rujna 1991. godine Općinskog suda u S. G., da rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćene nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, te da su tuženici ishodili upis u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama na temelju pravomoćnih odluka uz tvrdnju da su vlasništvo stekli preko svojih prednika i njihovim nasljeđivanjem, i temeljem dosjelosti, što znači da se tuženici nalaze u posjedu istih. U smislu citirane odredbe iz čl. 144. st. 1. ZN, a kako se radi o zakonskom obliku nasljeđivanja dužina subjektivnog roka ograničena je objektivnim rokom koji se ne može produljiti, a koji u odnosu na savjesnog držitelja stvari zastarjeva za 10 godina, a u odnosu na nesavjesnog držitelja rok zastare je 20 godina. Budući da je ostaviteljica preminula 1947. godine ovi rokovi računaju se od dana 11. srpnja 1955. godine, kada je stupio na snagu ZN, a na temelju čl. 241. st. 2. ZN. Pravilno je zaključio drugostupanjski sud, kad bi pošli od utvrđenja da bi nekretnine bile sastavni dio ostavine kao i od pretpostavke da bi tuženici kao posjednici bili nesavjesni držatelji spornih nekretnina rok od 20 godina je protekao budući da je parnica pokrenuta tužbom 1991. godine. Stoga su tužitelji u odnosu na tuženike izgubili pravo na nasljedničku tužbu. Tvrdnje tužitelja da se radi o vlasničkoj tužbi nisu prihvatljive, jer to ne proizlazi iz činjeničnog supstrata niti iz postavljenog tužbenog zahtjeva, a sud u smislu čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva.” VSRH Rev 1058/1998
*
Odredba o zastari zahtijevati ostavinu dolazi do primjene između osoba koje se spore o pravu nasljedstva, kad nasljednik zahtijeva predaju stvari ostavine od drugog nasljednika koji te stvari drži temeljem svog nasljednog prava. VSRH Gzz 46/2004-2
*
Za nasljednika subjektivni rok ograničen je objektivnim rokom koji se ne može produljiti pa je stoga pravo zahtijevati ostavinu prema nesavjesnom za 20 godina od smrti ostavitelja VSRH Rev 1058/1998