Javna oporuka
Članak 32.
(1) Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke.
(2) Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba).
(3) Ovlaštena osoba oporuku sastavlja prema kazivanju oporučitelja.
(4) Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše.
(5) O svim radnjama iz prethodnog stavka ovlaštena osoba će u samoj ispravi o sastavljanju oporuke sačiniti zapisnik kojim će potvrditi da su sve te radnje poduzete. Ovaj zapisnik potpisuju oporučitelj i ovlaštena osoba.
(6) Ako oporučitelj nije u stanju potpisati oporuku odnosno zapisnik, navest će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na oporuci i zapisniku. Oporučitelj može zatražiti od neke druge osobe da ga potpiše na oporuci i zapisniku.
SUDSKA PRAKSA
__________________________________________________________________
*
Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje, a u razlozima navodi da je tijekom ostavinskog postupka došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, obzirom da suprug ostaviteljice tvrdi da stan predstavlja njegovo suvlasništvo u ½ dijela s osnova bračne stečevine (a što mu preostali zakonski nasljednici osporavaju). Kako je ostaviteljica bila upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana, zaključuje da na pokretanje parničnog postupka treba uputiti supruga ostaviteljice temeljem odredbe članka 224. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN). Naime, ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit, uputiti u parnicu onog nasljednica koji tvrdi suprotno. Zaključuje da je među nasljednicima došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, slijedom čega ostavinski postupak valja prekinuti temeljem odredbe članka 222. ZN, te članka 225. stavak 1. ZN, supruga ostaviteljice uputiti na pokretanje parnice. Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja tvrdnjom da su na pokretanje parničnog postupka trebali biti upućeni ostali zakonski nasljednici, i to na utvrđenje “da je cijeli stan vlasništvo ostaviteljice”. U obrazloženju sud navodi “ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit uputiti u parnicu onog nasljednika koji tvrdi suprotno”. Navedeno navodi pozivom na odredbu članka 224. stavak 2. ZN. Međutim, stavkom 1. izreke određuje prekid ostavinskog postupka (članak 224. stavak 1. ZN), a što je suprotno sa stavkom 2. citirane odredbe koja navodi da sud neće prekinuti postupak ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. U takovom će slučaju na temelju predmnjeve da je sadržaj tih javnih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju (članak 226. ZN), a onog koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici. Upravo navedeno iznimka je iz odredbe članka 225. stavak 1. ZN (na koju se sud prvog stupnja isto tako poziva) prema kojoj sud upućuje na parnicu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. U konkretnom se slučaju upućivanje na parnicu ne zasniva na manjoj vjerojatnosti prava, već na osporavanju predmnjeve o istinitosti javnih isprava. ŽS Zg Gž 1332/2006-2
*
Sud prvog stupnja je utvrdio da je oporučiteljica svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila tužiteljima na jednake dijelove iz zahvalnosti što su se o njoj brinuli, dok da je tuženiku kao nužni dio ostavila nekretnine pod imenom Sveta Fumija u P. uz naznaku da je tako postupila, jer da se ovaj nikada o njoj nije brinuo. Na temelju takve izjave posljednje volje sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da oporučiteljica nije na nesumnjiv način izrazila u oporuci želju da tuženika isključi od nasljedstva, već naprotiv da mu je na ime nužnoga dijela ostavila određene nekretnine. Po odredbi čl. 48. Zakona o nasljeđivanju, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na nesumnjiv način, a korisno je da navede i temelj za isključenje. Na temelju prije iznijetih činjenica sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilno pravno stajalište kada su ocijenili da ne postoje pretpostavke iz prije navedene zakonske odredbe kada bi se moglo uzeti da je oporučiteljica tuženika isključila iz nasljedstva. Ovaj sud smatra, protivno stajalištu izraženom u reviziji, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o djelomičnom isključenju iz nasljedstva, jer bi isključenje kao takvo trebalo biti izraženo na nesumnjiv način u oporuci, što nije slučaj u konkretnom sporu. VSRH Rev 156/2001