*

STEČAJNI POSTUPAK – OVRŠNA ISPRAVA

Stečajni zakon – Članak 139. (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03)

Pobijati se može i pravna radnja za koju je dobivena ovršna isprava.

Naime, ne mogu se pobijati pravne radnje stečajnog upravitelja (ali se mogu pobijati pravne radnje poduzete od strane privremenog stečajnog upravitelja). Prema tome, sve pravne radnje koje su poduzete u postupcima za koje je dobivena ovršna isprava i radnje koje su poduzete u postupku prisilne ovrhe mogu biti predmet pobijanja ako su te radnje poduzete prije preuzimanja postupaka od strane stečajnog upravitelja (članak 98. stavak 5. u svezi članka 95. Stečajnog zakona).

U konkretnom slučaju, nesporno je da su postupci prisilne ovrhe pred Općinskim sudom u Varaždinu započeti 1999. godine što je vidljivo iz brojeva predmeta: Ovr 4937/99 i Ovr 5035/99, a stečajni postupak nad tužiteljem otvoren je dana 30. lipnja 2000. godine. Stoga, suprotno mišljenju prvostu-panjskog suda tužitelj može sukladno odredbi članka 139. Stečajnog zakona pobijati radnje koje su u postupku prisilne ovrhe poduzete prije 30. lipnja 2002. godine.

Nadalje, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na stav sudske prakse da se ne može tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da kao takva ne proizvodi pravne učinke, jer tužitelj (u prvostupanjskojpresudi) odbijenim dijelom svog tužbenog zahtjeva ne traži utvrđenje ništavosti presude i rješenja broj P 798/99 od 18. veljače 2000. godine, već utvrđenje da su radnje za koje su dobivene te odluke bez učinka prema stečajnoj masi.

Prema odredbi članka 139. Stečajnog zakona može se pobijati i pravna radnja za koju je dobivena ovršna isprava i radnja koja je poduzeta u postupku prisilne ovrhe.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da radnja za koju je dobivena ovršna isprava može biti predmet pobijanja. To konkretno znači ako je npr. član uprave kao zakonski zastupnik kasnijeg stečajnog dužnika u nekoj parnici koja se vodila prije otvaranja stečajnog postupka priznao tužbeni zahtjev pa je temeljem toga donesena presuda na temelju priznanja, stečajni upravitelj u ime i za račun stečajnog dužnika može sukladno odredbi članka 139. Stečajnog zakona pobijati to priznanje tužbenog zahtjeva jer je to priznanje radnja za koju je dobivena ovršna isprava. Jednako tako, ako je sukladno odredbi članka 332. Zakona o parničnom postupku donesena presuda zbog izostanka zbog nedolaska zakonskog zastupnika kasnijeg stečajnog dužnika na prvo ročište za glavnu raspravu, u postupku radi pobijanja pravnih radnji može se pobijati taj nedolazak zakonskog zastupnika na ročište (obzirom da je prema odredbi članka 127. stavak 2. Stečajnog zakona propuštanje izjednačeno s pravnom radnjom). Posljedica uspješnog pobijanja pravne radnje za koju je dobivena ovršna isprava je u tome da ovršna isprava donesena temeljem te radnje nema učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika.

U ovom parničnom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom traži od suda, između ostaloga, da sud deklaratornom presudom utvrdi da je povlačenje žalbe tužitelja (V d.d.) izjavljene protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu P 798/99 od 18. veljače 2000. godine pobojna pravna radnja. Prema tome, tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži od suda utvrđivanje ništavosti navedene prvostupanjske presude kako to u obrazloženju pobijane odluke pogrešno navodi prvostupanjski sud, već utvrđenje da zbog pobojne radnje povlačenja žalbe protiv te presude navedena prvostupanjska presuda nema učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika-tužitelja.

Slijedom navedenog sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge o odlučnoj činjenici zašto smatra da povlačenje žalbe pravnog prednika tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu broj P 798/99 od 18. veljače 2000. godine nije pobojna radnja u smislu odredbe članka 139. Stečajnog zakona, pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku.

VTS RH, PŽ-6630/03 od 08. studenoga 2005. (TS Varaždin P-391/02 od 13.1.2003.)

*

STEČAJNI POSTUPAK – OVRŠNA ISPRAVA Stečajni zakon – Članak 139. (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06)

Pobijati se može pravna radnja za koju je dobivena ovršna isprava, ali ne i sama ovršna isprava. Prvostupanjski sud je pobijanom u izreci citiranom presudom, odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su bez učinka prema stečajnoj masi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Našicama, zaključak Općinskog suda u Našicama, Ugovor o kupoprodaji nekretnina, sve pobliže navedeno u samoj izreci pobijane presude te da se naloži III tuženiku da u stečajnu masu tužitelja vrati nekretninu pobliže opisanu u izreci presude.(…) Prvostupanjski je sud tako odlučio pozivajući se na odredbu čl. 139. Stečajnog zakona (‘’Narodne novine’’ br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03 i 187/04, dalje SZ), prema kojoj odredbi se može pobijati pravna radnja za koju je dobivena ovršna isprava i radnja koja je poduzeta u postupku prisilne ovrhe, a ne odluka suda. (…) Iz spisa proizlazi da tužitelj tužbom traži da sud utvrdi da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Našicama, zaključak Općinskog suda u Našicama, sve pobliže navedeno u samoj izreci pobijane presude, pozivajući se na odredbe čl. 97., čl. 127., čl. 131. i čl. 139. SZ-a Nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud izveo zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti pri čemu se prvostupanjski sud pravilno poziva na odredbu čl. 139. SZ-a. Prema odredbi čl. 139. Stečajnog zakona može se pobijati i pravna radnja za koju je dobivena ovršna isprava i radnja koja je poduzeta u postupku prisilne ovrhe. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da radnja za koju je dobivena ovršna isprava može biti predmetom pobijanja. U konkretnom predmetu tužbom tužitelj traži da sud utvrdi da je bez učinka odluka drugog suda, a ne utvrđenje da je bez učinka pravna radnja. Naime, može se pobijati samo pravna radnja za koju je dobivena ovršna ispava, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 139. SZ-a. S obzirom na to da se tužbom traži utvrđenje da su bez učinka prema stečajnoj masi odluke Općinskog suda u Našicama, a ne pravne radnje za koju je dobivena ovršna isprava to i nije bilo potrebe utvrđivati vrijeme poduzimanja pravnih 395 radnji, kao odlučujuću činjenicu, radi čega se žalbeni navod tužitelja da je nužno bilo utvrditi kada je pravna radnja poduzeta ukazuje neosnovanim. VTS RH, Pž-7372/04 od 11. rujna 2007. (TS Osijek P-539/02 od 9. lipnja 2004.)