Pravni posao dužnika kojim se stečajni vjerovnici izravno oštećuju može se pobijati ako je poduzet tijekom posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka; ako je u vrijeme njegova poduzimanja dužnik bio insolventan; ako je druga ugovorna strana znala za tu insolventnost.

Na tužitelju – stečajnom vjerovniku je teret dokaza – da su vjerovnici pravnim poslom izravno oštećeni, da je stečajni dužnik bio insolventan, te da je druga ugovorna strana znala za tu insolventnost.

“Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda. Tužitelj je ustao tužbom za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika koje su poduzete u posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Iako iz tužbe nije vidljivo čini se da tužitelj, u ovom postupku žalitelj, pobija pravne radnje dužnika dokazujući da se stečajni vjerovnici tim pravnim poslom izravno oštećuju (čl. 130. Stečajnog zakona – Narodne novine br. 44/96, 29/99 i 129/00). Očito je da se ne radi o kongruentnom ili inkongruentnom namirenju iz čl. 128. i 129. SZ-a, jer tuženi u ovom postupku nisu stečajni vjerovnici, iako im je – prema tužbi – omogućeno osiguranje kojim su oni stavljeni u povoljniji položaj. Da bi se pravni posao kojim se stečajni vjerovnici izravno oštećuju mogao pobijati potrebno je a) da je poduzet tijekom posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, b) da je u vrijeme njegova poduzimanja dužnik bio nesposoban za plaćanje i ako je c) druga strana u to vrijeme znala za tu nesposobnost.

Iz spisa proizlazi da je doduše pobijana radnja poduzeta tijekom posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ali tužitelj nije dokazao da je u doba poduzimanja ove radnje dužnik bio nesposoban za plaćanje, a pogotovo nije dokazao da je druga strana u to vrijeme znala za njegovu nesposobnost. Tuženi su kupili sporne nekretnine na javnoj dražbi od javnog bilježnika i nisu bili dužni provjeravati ima li javni bilježnik pravo ove nekretnine prodavati, pa su prema tome kupili nekretnine u dobroj vjeri. Tužitelj je trebao dokazati da tuženi nisu kupili stvar u dobroj vjeri, što – prema mišljenju ovoga suda – nije učinio. Sve kad bi tužitelj i dokazao da su tuženi znali ili morali znati za insolventnost dužnika morao bi dokazati i na koji način su stečajni vjerovnici izravno oštećeni. Kako je šteta umanjenje nečije imovine i sprečavanje njezina povećanja – čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99), to je tužitelj trebao dokazati na koji je način umanjena stečajna masa, odnosno na koji način se spriječava njezino povećanje.”

VTS RH Pž-4677/01 od 19. ožujka 2002. godine