*
STEČAJNO PRAVO – PRETPOSTAVKE ZA POBIJANJE PRAVNIH RADNJI U SLUČAJU DUŽNIKOVA STEČAJA
Stečajni zakon – Članak 131. i 141. (Narodne novine br. 44/96, 29/99, dalje SZ),
Prema odredbi članka 131. stavak 1. Stečajnog zakona, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika.
Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.
Osim navedenih uvjeta iz članka 131. stavak 1. SZ-a, za pobijanje pravnih radnji potrebno je zadovoljiti i opće uvjete iz članka 141. stavak 1. SZ-a.
VTS RH, PŽ-2182/02 od 14. lipnja 2005.
*
STEČAJNI POSTUPAK – POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA
Stečajni zakon – Članak 127 i 131 (Narodne novine br. 44/96), 29/99)
Pravne radnje stečajnog dužnika poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika ovlašteni su pobijati stečajni vjerovnici, te stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika.
Pretpostavlja se namjera oštećenja vjerovnika, ako je druga strana zna¬la da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje, te da se pravnom radn¬jom oštećuju vjerovnici.
“Sasvim ispravno je zaključio prvostupanjski sud da se radi o namjernom oštećenju vjerovnika i da su ispunjene pretpostavke iz čl. 131. st. 1. Steča¬jnog zakona (SZ). Nema sumnje da se tuženik J. L. ima smatrati bliskom osobom dužnika, jer se takvim osobama smatraju članovi upravnih i nad¬zornih tijela i osobno odgovorni članovi dužnika kao i osobe koje u kapita¬lu društva sudjeluju s više od 1/4 (čl. 136. st. 2. toč. 1. SZ). Tuženik J. L. bio je zastupnik po zakonu stečajnog dužnika, a nakon toga i predsjednik Nad¬zornog odbora stečajnog dužnika. Sam tuženik J. L. u odgovoru na tužbu tvrdi da je vlasnik dionica u “K.” d.d. Vinkovci u iznosu od 51 %, a bliskom osobom se smatra i ona osoba koja sudjeluje u kapitalu s više od 1/4. Očito je dakle da se ništa nije moglo ni poduzimati bez znanja i odobrenja tuženi¬ka J. L.; znanje za namjeru dužnika predstavlja praktički znanje upravo tuže¬nika J. L. Namjera oštećenja vjerovnika više je nego očita, jer je on praktično ugovore sklapao sam sa sobom. Jedan ugovor je sklopio u svoje ime, a ostala tri u ime privatnog poduzeča “D. c” čiji je on bio zastupnik po zakonu (a i vlasnik), a s druge strane ugovori u ime stečajnog dužnika (“K.” d.d. V.) nisu mogli biti potpisani bez njegovog znanja i odobrenja, već na temelju činje¬nice što je bio, kako sam tvrdi, imatelj većinskog paketa dionica (51 %).
Uostalom, glavna skupština dužnika je donijela odluku o usvajanju temelj¬nih financijskih izvješća za 1995. godinu u kojoj je iskazan gubitak za tu godinu u iznosu od 4,503.988,00 kn (list 28.). Nadalje, tuženik J. L. potpi¬sao je odluku Nadzornog odbora od 2. ožujka 1996. godine kojom se usvaja izvješče uprave o realizaciji robno-novčanog kredita s poduzećem “D. c.”, te se odobrava uknjižba dijela imovine dužnika na “D.c.”, a us¬vojen je i prijedlog uprave o sklapanju novog ugovora o robno-novčanom kreditu s poduzećem “D. c.” s garancijom upisa nekretnina. U zapisniku o radu glavne skupštine dužnika od 20. rujna 1996. stoji da postoji gubitak u 1995. godini u iznosu od 4,503.988,00 kn, da se taj gubitak prenosi u 1996. godinu,, a član uprave – direktor upoznao je dioničare da se društvo “nalazi dugo u blokadi”.
Kraj činjenice da je tuženik J. L. imao kako tvrdi 51% dionica u stečajnom dužniku i da je bio predsjednik Nadzornog odbora, te da je stečajni dužnik upravo u 199.5. godini imao gubitak u visini od 4,503.988,00 kn, tuženiku je bilo dobro poznato da dužnik neče moći vratiti zajam u roku od mjesec dana tj. od 20. XII. 1995. godine i očito mu je bila namjera “prisvojiti” nekretnine i time oštetiti vjerovnike.”
VTS RH, Pž-2982/98 od 26. siječnja 1999.
*
STEČAJNI POSTUPAK – NAMJERNO OŠTEĆENJE
Stečajni zakon – Članak 131. st. 1. (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03)
Pravni posao dužnika kojim je isti prenio svoje nekretnine drugoj ugovornoj strani može se pobijati, ako je poduzet u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka s namjerom oštećenja vjerovnika.
Ništav je pravni posao o prijenosu nekretnina sa dužnika koji je bio u neprekidnoj dugotrajnoj blokadi žiro-računa, ako je druga strana znala za namjeru dužnika.
“Prema odredbi čl. 131. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03) – pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga sa namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje ili da se radnjom oštećuju vjerovnici. Prvostupanjski sud je nesporno utvrdio da je Ugovor o prijenosu nekretnina od 31. kolovoza 1998. godine zaključio zakonski zastupnik tužitelja Z. Š. O. d.d., V. I. sa tuženikom Z. Š. O. PLUS d.o.o., čiji je osnivač i gđa V. L, a koja ima u tom društvu najveći udjel (15.100,00 kn u odnosu na druga 4 osnivača čiji udjeli iznose po 900,00 kn). Prvostupanjski sud je izvršio uvid u BON-2 te je utvrdio da je dana 24. lip¬nja 1998. godine tužitelj bio u neprekidnoj blokadi 279 dana, a da su na njegovom računu bili evidentirani nalozi za plaćanje za čije izvršenje nije bilo na računu pokrića. Kako je dakle tužitelj bio nesposoban za plaćanje preko 6 mjeseci prije zaključenja spornoga ugovora to i ovaj sud nalazi da su i zakonski zastupnik tužitelja i zakonski zastupnik tuženika, te V. I. kao većinski udjeličar znali ili morali znati za financijsko stanje tužitelja (čl. 281. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91… 88/01) – uvjeti za pobijanje i čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93 … 118/03) – dužna pozornost i odgovornost članova uprave). Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju namjere oštećenja vjerovnika kod zaključenja spornoga ugovora.
” VTS RH PŽ-6013 02 od 13. listopada 2004. godine
*
Stečajni zakon – Članak 131. (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06)
Namjera stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike postoji ako je radnju kojom je dao u zalog svoje nekretnine stečajni dužnik poduzeo u vrijeme kad je bio nesposoban za plaćanje, a zalog je dan radi osiguranja tražbine vjerovnika prema drugoj pravnoj osobi.
U svezi znanja za namjeru ovdje tuženika za poduzimanje pravne radnje tužitelja kojom se oštećuju tužiteljevi vjerovnici, te u svezi pretpostavljenog znanja za namjeru, sud prvog stupnja dao je proturječne razloge, a u svezi toga o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
Na listu 15. prvostupanjskog spisa, nalaze se podaci o solventnosti za tužitelja (u daljnjem tekstu; BON-2), pa se iz njega vidi da je na dan 21. siječnja 2000. godine, tužitelj bio u blokadi na svom žiro-računu tj. bio je insolventan 518 dana neprekidno za novčani iznos od 361.862.279,00 kn. Prema BON-u 2 na dan 21. siječnja 2000. godine tužitelj je bio u neprekidnoj blokadi žiro računa od 20. kolovoza 1998. godine. Dakle nedvojbeno je da je u vrijeme potpisivanja Sporazuma kod tužitelja postojala nesposobnost za plaćanje, zbog čega je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako žiro račun tužitelja u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje nije bio blokiran.
Prema tome, potpisujući Sporazum kojim svoju nekretninu daje u zalog za osiguranje obveza drugotuženika prema prvotuženiku temeljem Okvirnog ugovora o kreditu a da uzvrat nije dobio nikakvu protučinidbu, niti bio u obvezi prema prvo i drugotuženiku, tužitelj je znao i bio svjestan toga da postupajući na taj način oštećuje svoje vjerovnike. Nedvojbeno je u vrijeme sklapanja pobijanog pravnog posla, tužitelj imao druge vjerovnike, čija potraživanja su dospjela. Dugove tim vjerovnicima čija potraživanja su dospjela tužitelj nije mogao namiriti, jer je kod njega nastupila nesposobnost za plaćanje.
VTS RH, Pž-3669/02 od 8. ožujka 2006. (TS Rijeka P-624/01 od 24. siječnja 2002.)
*
Stečajni zakon – Članak 131. (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03,82/06)
Bitna pretpostavka za osnovano pobijanje pravne radnje zbog namjernog oštećenja jest da je (budući) stečajni dužnik u vrijeme poduzimanja radnje imao namjeru oštetiti svoje vjerovnike. Dužnikova namjera oštećenja vjerovnika sklapanjem ugovora o kreditu i sporazumom o fiducijarnom prijenosu nekretnine može biti vidljiva iz dužnikova korištenja novčanih sredstava koja mu je druga strana (vjerovnik prema kojem je radnja poduzeta) stavila na raspolaganje.
Pogrešno je i mišljenje suda prvog stupnja da je kratkoročni kredit podignut za isplatu plaća i podmirenje drugih dugova uz očekivanje da će pravni prednik tužitelja kredit moći vratiti temeljem kupnje njegovih dionica od strane trgovačkog društva N. što proizlazi iz iskaza svjedoka M. B.. Naime, novčana sredstva dobivena kratkoročnim kreditom tuženika tužitelj nije iskoristio na način da je njima podmirio obveze prema svojim radnicima za isplatu plaća i podmirenje drugih dugova (dakle, tužiteljevih obveza prema drugim vjerovnicima), već su ta sredstva iskorištena tako što je njima tužitelj putem kompenzacije s tuženikom podmirio tuženiku obveze iz ugovora o garanciji broj 51/97 što proizlazi iz izjave o prijeboju (list 89. spisa), ali i iz izjave svjedoka M. B. (list 102. spisa). Time je tuženik nesumnjivo došao u povoljniji položaj u odnosu na druge tužiteljeve vjerovnike jer je osiguranjem iz Ugovora o kratkoročnom kreditu i Sporazumom o prijenosu vlasništva osigurao svoje potraživanje.
Prema odredbi članka 131. stavak 1. Stečajnog zakona pretpostavke za namjerno oštećenje su: a) radnja je morala biti poduzeta u posljednjih deset (ranije pet) godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga, b) dužnik je radnju poduzeo s namjerom da ošteti vjerovnike te c) da je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika da ošteti vjerovnike s time da se namjera pretpostavlja ako je druga strana (u konkretnom slučaju tuženik) znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se time oštećuju vjerovnici.
Sud prvog stupnja nije ni ispitivao je li druga ugovorna strana (tuženik) u vrijeme poduzimanja radnji znala za namjeru dužnika (tužitelja) da ošteti svoje vjerovnike, jer je ocijenio da ta tužiteljeva namjera nije postojala, a što je utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka. Međutim, sud prvog stupnja nije ocijenio činjenicu da je tužitelj novčana sredstva iskoristio na način da je njima podmirio obvezu tuženika. Stoga je prema mišljenju ovog suda upitna ta tužiteljeva namjera da se sredstva koja mu je temeljem kredita tuženik stavio na raspolaganje iskoriste za isplate plaća što je u svojem iskazu naveo svjedok M. B. (list 101. spisa) odnosno za obrtna sredstva što je iskazao svjedok N. E. (list 63. spisa).
Zbog toga što sud prvog stupnja nije ocijenio tu činjenicu, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se na može ispitati jer nisu navedeni razlozi o toj odlučnoj činjenici o kojoj ovisi postojanje tužiteljeve namjere za oštećenje ostalih vjerovnika (izuzev tuženika). Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku.
VTS RH, Pž-6671/03 od 25. travnja 2006. (TS Rijeka P-470/01 od 12. lipnja 2003.)
*
STEČAJNI POSTUPAK – NAMJERNO OŠTEĆENJE
Stečajni zakon – Članak 131. (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06)
Jedna od posebnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji namjernog oštećenja jeste da je druga ugovorna strana u vrijeme poduzimanja te radnje znala za namjeru (budućeg) stečajnog dužnika da njome ošteti svoje vjerovnike.
Što se tiče ispunjenja pretpostavki iz odredbe članka 131. Stečajnog zakona za pobijanje dužnikovih pravnih radnji uslijed namjernog oštećenja vjerovnika, razlozi navedeni u pobijanoj presudi o tome nejasni su i proturječni, prvenstveno u dijelu u kojem prvostupanjski sud obrazlaže postojanje tuženikova znanja za tužiteljevu namjeru da ošteti vjerovnike.
Zakonska je pretpostavka da znanje za namjeru oštećenja vjerovnika postoji ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (članak 131. stavak 1. rečenica 2. Stečajnog zakona).
U obrazloženju se ne navodi na koji je način utvrđena činjenica postojanja dužnikove namjere da predmetnom pravnom radnjom ošteti vjerovnike, a nejasni i proturječni su razlozi kojima se obrazlaže postojanja pretpostavke tuženikova znanja za tu namjeru.
U svezi tuženikova znanja za tužiteljevu namjeru da pobijanom pravnom radnjom ošteti vjerovnike, prvostupanjski sud prvenstveno ističe da je tisak pisao o „tužiteljevom“ stanju, pa da se tuženik ne može pozivati na to da „mu nije bilo poznato kakvo je stanje“ kod tužitelja. Pri tome se međutim uopće ne navodi o kakvom je to „stanju“ riječ. Naime, odredbom članka 131. stavak 1. Stečajnog zakona propisana je pretpostavka znanja dužnikovog suugovaratelja da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i znanja da se radnjom oštećuju vjerovnici (i to kumulativno), a ne znanja o bilo kakvom, pa eventualno i financijsko lošem dužnikovom stanju.
Nadalje, za postojanje traženoga znanja prvostupanjski sud odlučnom smatra činjenicu da je tuženikov direktor istodobno bio predsjednik nadzornog odbora S. o. d.d. Nije međutim jasno od kakvoga je to značaja, jer S. o. d.d. je treća pravna osoba, odnosno nije ugovorna stranka, već su jedino dionice toga društva bile predmetom pobijane pravne radnje. Navedena činjenica bi bila od značaja za zaključak da je tuženikov direktor znao za financijsku situaciju S. o. d.d., no nije jasno kako se iz te činjenice može izvući zaključak znanja o dužnikovoj (tužiteljevoj) nesposobnosti za plaćanje i znanja o oštećenju tužiteljevih vjerovnika.
VTS RH, Pž-7363/04 od 21. veljače 2006. (TS Zagreb P-2743/01 od 8. lipnja 2004.)
*
STEČAJNI POSTUPAK – NAMJERNO OŠTEĆENJE
Stečajni zakon – Članak 131. st. 1. (Narodne novine br. 44/96, 29/99 i 129/00)
Može se pobijati pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog potupka namjerom da ošteti svoje vjerovnike, ako je druga strana u vrijeme poduzimanja znala za namjeru dužnika.
Pretpostavlja se namjera ako je suugovaratelj znao za insolventnost dužnika i da se radnjom oštećuju njegovi vjerovnici.
“Prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je ugovor o prodaji nekretnina sklopljen između tuženika s namjerom oštećenja tužitelja, kao i ostalih vjerovnika i da su ispunjene pretpostavke iz čl. 131. Stečajnog zakona. Za svoje stanovište zašto je usvojio tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud bez potrebe da se ponavljaju.
Temeljem odobrene prisilne nagodbe između drugotuženika i njegovih vjerovnika tužitelju je priznata njegova tražbina u iznosu od 156.725,71 kn koju je drugotuženik bio u obvezi isplatiti u punom iznosu do 19. srpnja 1997. godine, po kojoj nagodbi drugotuženik nije postupio. Dakle, 20. srpnja 1997. godine tuženik je u zakašnjenju s isplatom dospjelog novčanog duga prema tužitelju, a tuženici 24. srpnja 1997. godine sklopili su ugovor o prodaji nekretnina s obročnom isplatom, dakle pet dana nakon isteka zadnjeg roka za isplatu vjerovnika prema uvjetima iz prisilne nagodbe. Ugovorena cijena od 3,000.000,00 DEM iako je protekao rok za isplatu nije plaćena, niti je drugotuženik poduzeo bilo kakove radnje radi naplate navedene cijene. Prvotuženik je usprkos činjenici da ništa nije platio upisan kao vlasnik nekretnina navedenih u kupoprodajnom ugovoru.
Stoga bitni žalbeni navodi prvo i drugo tuženika da će iznos iz kupoprodajnog ugovora ući u stečajnu masu i da će vjerovnici biti isplaćeni apsolutno je neuvjerljiva upravo iz dosadašnjeg ponašanja drugotuženika i ne ukazuje na stvarnu namjeru drugotuženika da će namirit vjerovnike, u konkretnom slučaju tužitelja. Iz takvog ponašanja drugotuženika upravo i proizlazi zaključak da je ugovor o prodaji nekretnina sklopljen s namjerom oštećenja tužitelja kao i ostalih vjerovnika, a pri tome treba također imati u vidu da je Mile Košćak (potpisnik ugovora), u vrijeme sklapanja ugovora direktor i jedini osnivač prvotuženika ujedno i član nadzornog odbora drugotuženika.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno očita je namjera prisvojiti nekretnine i time oštetiti vjerovnike..”
VTS RH Pž-2184/99 od 13. ožujka 2001. Godine
STEČAJNI POSTUPAK – NAMJERNO OŠTEĆENJE
*
Stečajni zakon – Članak 131. (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00 I 123/03)
Pobojan je ugovor radi osiguranja novčane tražbine kojim je stečajni dužnik na vjerovnika prenio pravo vlasništva na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine po ugovoru o kreditu, jer je vjerovnik znao za namjeru dužnika za namjeru oštećenja vjerovnika.
Znanje za namjeru oštećenja vjerovnika stečajnog dužnika se pretpostavlja, jer je vjerovnik znao da je dužnik kroz duže vrijeme nesposoban za plaćanje, a ugovorom je došao u povoljniji položaj u odnosu na ostale vjerovnike.
VTS RH Pž-4663/03 od 28. listopada 2003.