“Došlo je i do povrede drugih odredaba Stečajnog zakona i to naročito odredbe čl. 253. i 254. st. 2. SZ-a. S pravom žalitelji ukazuju da rješenje o potvrdi stečajnog plana mora imati svojstvo ovršne isprave jer stečajni vjerovnici utvrđenih tražbina mogu protiv dužnika pokrenuti postupak prisilne ovrhe na osnovi pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana. U tom smislu su osnovani žalbeni navodi žalitelja Z. B. i drugih koje zastupa punomoćnica V. Ć., prema kojima nije u rješenju jasno određeno što predstavlja tražbine stečajnih vjerovnika, a što tražbine vjerovnika stečajne mase. Da bi stečajni vjerovnici utvrđenih tražbina mogli rješenje o potvrdi stečajnog plana koristiti kao ovršnu ispravu, bilo je potrebno u rješenju navesti na koje se vjerovnike to rješenje odnosi, te nije dostatno u rješenju samo u ukupnom iznosu navesti utvrđene tražbine višeg i općeg isplatnog reda. Da bi rješenje imalo svojstvo ovršne isprave u smislu odredbe čl. 26. st. 1. OZ-a, mora imati naznačenog vjerovnika, dužnika, predmet, vrstu, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, što pobijano rješenje nema, jer nema naznaku vjerovnika, a niti je određeno na koji se način imaju utvrditi vjerovnici na koje se odnosi prihvaćeni stečajni plan (primjerice vjerovnici čije su tražbine utvrđene rješenjem o ispitanim tražbinama).“

VTSRH Pž 3472/2007-5