Izvansudska ovrha

Članak 284.

(1) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na novčanoj tražbini po računu kod banke ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od Agencije da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, odnosno na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za provedbu ovrhe.

(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima.

(3) Predajom rješenja o ovrsi isplatitelju stalnoga novčanog primanja, odnosno dostavom naloga Agencije banci iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj stječe založno pravo na novčanoj tražbini ovršenika prema banci za isplatu novčanih sredstava na računu, odnosno na novčanoj tražbini ovršenika prema isplatitelju stalnoga novčanog primanja.

(4) Agencija i isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužni su u povodu rješenja o ovrsi iz stavaka 1. i 2. ovoga članka postupati kao u povodu pravomoćnog rješenja o ovrsi koje im je dostavio sud.

(5) Tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. ovoga Zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe.

SUDSKA PRAKSA

____________________________________________________________

*

Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha općenito određena na imovini ovršeniku ovrhovoditelj može zahtijevati određivanje ovrhe na pokretninama ovršenika od strane nadležnog suda na čijem se području prema naznaci u prijedlogu za ovrhu pokretnine nalaze.

Općinski sud u Z. se u ovom predmetu oglasio nenadležnim rješenjem br. … od 3. studenoga 2006. Nakon pravomoćnosti rješenja predmet je ustupio Općinskom sudu u S. B. kao nadležnom sudu. Općinski sud u S. B. smatra da je mjesno nadležan Općinski sud u Z. Dopisom br. … od 8. svibnja 2007. dostavlja predmet Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao sudu nadležnom za rješavanje sukoba nadležnosti. Za postupanje u ovom ovršnom predmetu stvarno i mjesno nadležan je Općinski sud u S. B. Općinski sud u Z. smatra da je za postupanje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u S. B. Pri tome se poziva na odredbe čl. 252. h st. 2., čl. 5. st. 3., čl. 33. b) i čl. 126. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 57/96., 29/99., 42/00., 117/03., 194/03., 192/04. i 88/05. – dalje: OZ) i čl. 20. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP). U ovom predmetu određena je ovrha općenito na imovini ovršenika. Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod posl. br. … od 4. travnja 2004. donijela je javna bilježnica A. H. iz Z. To rješenje postalo je pravomoćno i ovršno 4. travnja 2006. Ovrhovoditelj na temelju tog pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim mu je ovrha općenito određena na imovinu ovršenika zahtijeva od Općinskog suda u Z. da ovrhu odredi na pokretninama ovršenika, dakle na predmetu ovrhe nad kojim se ne može zahtijevati izvansudska ovrha. Prema čl. 252. h st. 2. OZ na temelju tog pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi, kojim je ovrha općenito određena na imovinu ovršenika ovrhovoditelj može zahtijevati od stvarno nadležnog suda (čl. 33. a st. 2. toč. 3. OZ) da ovrhu odredi na predmetnu ovrhe na kojem se na temelju takvog rješenja ne može zahtijevati izvansudska ovrha. Prema st. 3. istog članka OZ u slučaju iz st. 2. čl. 252. h OZ mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za određivanje ovrhe na novom predmetu ovrhe na temelju ovršne isprave. Novi predmet ovrhe u ovom slučaju su dakle ovršenikove pokretnine. Prema čl. 126. st. 1. OZ za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na pokretninama i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području prema naznačenom prijedlogu za ovrhu one nalaze. Iz prijedloga kojeg je ovrhovoditelj 8. lipnja 2006. podnio Općinskom sudu u Z. proizlazi da se ovršenikove pokretnine nalaze u P., B. Z., dakle na području Općinskog suda u S. B. Iako se u čl. 252. h st. 2. OZ gramatički spominje samo stvarna nadležnost trgovačkih sudova (čl. 33. a st. 2. st. 3. OZ), taj propis ciljno valja tumačiti tako da ovrhovoditelj može zahtijevati i od općinskog suda kao stvarno nadležnog suda (čl. 33. st. 1. OZ) da ovrhu odredi na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvog rješenja ne može zahtijevati izvansudska ovrha, s time da je u smislu st. 3. istog članka OZ mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za određivanje ovrhe na novom predmetu ovrhe na temelju ovršne isprave. To je prema već spomenutom čl. 126. st. 1. OZ Općinski sud u S. B. Ovdje je riječ o provedbi ovrhe na temelju čl. 252. h st. 2. OZ u kojem slučaju se mjesna nadležnost određuje primjenom st. 3. istog članka tog Zakona. Naime, prema odredbi čl. 252. h st. 3. u slučaju iz st. 2. ovog članka mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za određivanje ovrhe na novom predmetu ovrhe na temelju ovršne isprave. Gr1 207/2007-2

*

„Može li ovrhovoditelj koji ima pravomoćno rješenje o ovrsi koja je određena općenito na imovini ovršenika (na cjelokupnoj imovini) sam odrediti na kojem će predmetu ovrhe tražiti provedbu ovrhe radi namirenja njegove tražbine pa slijedom toga odmah zatražiti sudsku ovrhu ili je prije traženja sudske ovrhe dužan pokušati svoju ovrhu provesti na predmetu ovrhe na kojem je moguće provesti izvansudsku ovrhu (tražbina na računu kod banke, stalno novčano primanje ovršenika).“

Odgovor: po ocjeni ovog suda odredba čl. 252.h. (sada čl. 285.) ne daje ovrhovoditelju pravo da, bez da je pokušao svoje potraživanje ostvariti izvansudskim putem temeljem odredbe čl. 252.h. OZ-a (sada čl. 285.), pa i kada je ovrha predložena općenito na imovini ovršenika i bez da je sudu ponudio dokaze da je taj put ovrhe bezuspješan, odmah traži od suda provedbu ovrhe putem suda određujući kao predmet ovrhe onaj predmet na kojem nije moguće provesti izvansudsku ovrhu. Ovo i stoga što prije svega u postupku kada je ovrhovoditelj pravna osoba i ovršenik je pravna osoba saznanje o banci i računu ovršenika ulazi u redovno poslovanje ovrhovoditelja pa njegovo obraćanje banci ovršenika u postupku izvansudske ovrhe sukladno odredbi čl. 252.g.(sada čl. 284.) OZ-a i predočenje sudu dokaza da je izvansudska ovrha pokušana za ovrhovoditelja ne predstavlja nerazumnu procesnu prepreku s jedne strane, a također tako se u cijelosti i poštuje načelo ovršnog postupka sadržano u čl. 6. OZ-a prema kojem se prilikom provedbe ovrhe treba voditi računa da ovrha za ovršenika bude što manje nepovoljna. (VSRH Rev 638/12-2)

Ukoliko Agencija u roku koji odredi ovrhovoditelj ne obavijesti ovrhovoditelja o stanju predmeta, tada isto ne znači da je provedba izvansudske ovrhe nemoguća. (ŽS Vž Gž-145/12-2 od 19. 1. 2012.)