Sporazum o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava

Članak 310.

(1) Jedna ili obje stranke mogu tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja određene novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja, ili da se u tu svrhu na predlagatelja osiguranja prenese neko njegovo pravo. Osigurati se može i buduća tražbina.

(2) U sporazum treba unijeti odredbu o tome kad će osigurana tražbina dospjeti, odnosno kako će se njezino dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba prema kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbine koja se osigurava.

(3) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka može se odnositi i na osiguranje nenovčane tražbine, ali u tom slučaju u sporazumu mora biti određena novčana protuvrijednost te tražbine. Nakon dospijeća nenovčane tražbine predlagatelj osiguranja može birati hoće li tražiti ovrhu radi prisilnoga ostvarenja nenovčane tražbine ili po odredbama ove Glave ostvarivati svoja prava kao da je prijenos vlasništva na stvari ili prijenos prava obavljen radi osiguranja novčaneprotuvrijednosti nenovčane tražbine.

(4) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka ima učinak sudske nagodbe.

(5) U sporazum iz stavka 1. ovoga Zakona može se unijeti i izjava protivnika osiguranja da je suglasan da predlagatelj osiguranja može neposredno na temelju toga zapisnika protiv njega zatražiti ovrhu radi predaje predmeta osiguranja u posjed nakon dospijeća osigurane tražbine. Zapisnik koji sadrži takvu izjavu je ovršna isprava.

SUDSKA PRAKSA

____________________________________________________________

*

Fiducijar može postati punopravni vlasnik nekretnine samo ako fiducijant u potpunosti i u roku ne ispuni tražbinu osiguranu sudskim ili javnobilježničkim prijenosom vlasništva na fiducijantovoj nekretnini i ako se provede postupak propisan Ovršnim zakonom. Obje pretpostavke moraju se (kumulativno) ispuniti. (VTSRH Pž 2270/02 od 29.8. 2006.)

*

Ništav je sporazum (od 4. veljače 2000.g.) radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine kojim je jedan bračni drug bez suglasnosti drugog bračnog druga raspolagao zajedničkom imovinom.

“U ovom sporu radi utvrđenja prava suvlasništva nekretnine k.č.br. 561/2 upisane u z.k. ul. broj 4743 k.o. Đakovo (dalje: sporna nekretnina), u reviziji je sporno pravno pitanje, je li tužiteljica, kao bračni drug drugotuženika, na osnovi bračne stečevine, suvlasnik u 1/2 dijela te nekretnine, na koju je pravo vlasništva stekao prvotuženik na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 4. veljače 2000. (dalje: Sporazum), koji je sklopio s drugotuženikom, koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao (isključivi) vlasnik te nekretnine. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je drugotuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan kao isključivi vlasnik sporne nekretnine, te da je drugotuženik, bez suglasnosti tužiteljice, kao svog bračnog druga, za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice sklopio Sporazum na temelju kojeg je u zemljišnoj knjizi izvršen prijenos vlasništva sporne nekretnine s drugotuženika na prvotuženika. Na temelju takvog pravno relevantnog činjeničnog stanja, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbene zahtjeve i tu odluku zasnovali na propisima o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige – odredbama čl. 123. st. 1., čl. 124. st. 1. u vezi sa čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00; dalje: ZV). S obzirom na činjenične navode tužbe – da je sporna nekretnina zajednička imovina tužiteljice i drugotuženika (bračnih drugova), koju su oni stekli 1992., za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da ju je drugotuženik Sporazumom opteretio, odnosno otuđio bez suglasnosti tužiteljice – u konkretnom je slučaju o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti primjenom odredaba čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 i 59/90; u daljnem tekstu: ZBPO) i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO), a ne citiranim odredbama ZV. Ovo stoga, što se na temelju povjerenja u zemljišne knjige pravo vlasništva može steći samo ukoliko su ispunjene opće i posebne pretpostavke za uknjižbu propisane odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 139/99 i 114/01; u daljnjem tekstu: ZZK), a u konkretnom slučaju jedna od tih pretpostavki – valjanost pravnog posla – ne bi bila ispunjena, ukoliko je Sporazum ništav (čl. 103. st. 1. ZOO), jer je sklopljen protivno prisilnim propisima iz čl. 283. ZBPO. Naime, odredbama čl. 283. ZBPO, koji prema pravilima o vremenskom važenju zakona predstavlja mjerodavno pravo, propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (st. 1.), te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (st. 2.). Citirane odredbe po svojoj su pravnoj naravi prisilni propisi. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva ništav je, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dakle, suglasno citiranim propisima, ukoliko bi se utvrdilo da je sporna nekretnina predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i drugotuženika, kao bračnih drugova, kraj nesporne činjenice da je sam drugotuženik tu nekretninu dao u zalog, odnosno da je na tužitelja prenio pravo vlasništva iste radi osiguranja, Sporazum bi bio ništav, a to bi imalo za posljedicu brisanje prava vlasništva s imena prvotuženika i uknjižbu prava zajedničkog vlasništva na ime tužiteljice i drugotuženika. U tom bi slučaju sporazum bio ništav i sa stajališta primjene odredaba čl. 306. st. 2. u vezi sa čl. 297. ZV. Budući da sudovi o sporu nisu odlučili primjenom tih odredaba i da zbog toga nisu utvrdili pravno relevantno činjenično stanje, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenično stanje relevantno za primjenu odredaba čl. 103. st. 1. ZOO, čl. 283. ZBPO i čl. 306. st. 2. u vezi sa čl. 297. ZV, nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Napominje se da je u osporenoj presudi izloženo pogrešno pravno stajalište, da bi za odluku o sporu bilo neodlučno što bi eventualno sporna nekretnina bila posebna imovina tužiteljice. U tom bi slučaju Sporazum bio ništav, jer drugotuženik koji nije vlasnik nekretnine na njoj ne bi mogao osnovati založno pravo (arg. iz čl. 306. st. 1. u vezi čl. 297. ZV).” Rev 142/2004-2